RAZMIŠLJAJTE O SIGNALIZMU
Home Miroljub Todorović Kontakt Virtuelna galerija Linkovi
Miroljub Todorović


Bibliografija
Poezija
Proza
Eseji i polemike
SIGNALISM IN ENGLISH
Intervju
O delu
ZA ČITANJE
Vizije signalizma
Stoleće signalizma
Signalizam - Savremenik
Vidici SIGNALIZMA
Posebna biblioteka PB 19
Signalizam - Književnost
Magija signalizma
Tokovi signalizma
Planeta signalizam
Tumačenja signalizma


Uzajamni katalog
Virtualna biblioteka Srbije


Iz kritika

''Što se tiče likovnog dela Todorovićevog stvaranja, zapažamo da je u pitanju jedna nova mitologija, bilo da je reč o slikama astronauta izbačenih u prostor, ili strukturama insekata: u ručnom radu iscrtano je ono fantastično u tim oblicima, kretanje plazme, rat žive ćelije sa nekim mikrobima, dakle, vidimo jedan svet spolja ili iznutra, na granici imaginacije i stvarnosti, nauke i poezije.''

(Božo Vukadinović, katalog izložbe crteža ''Putovanje u Zvezdliju'', Dom omladine, Beograd, 1969).

''Kako dati oblik igri materije (stvaralačke ili destruktivne) u nekim od svetova, u nekim od prostora koje će naša, iskonski ljudska želja uspeti jednog dana da dosegne? Kako najzad usmeriti dinamičku maštu koja u sudaru materijalnih sila i u sudarima suprotnih svetova vidi neizmenljive zakone postojeće vasione? Todorovićevi crteži pokušaće da vam daju odgovore na ta pitanja i ujedno će vas podsetiti na mnoštvo svetova naše percepcije, svetova surovih, dragih i čudesnih.''

(Milan Komnenić, katalog izložbe ''Putovanje u Zvezdaliju - Ožilište'', Likovni salon, Niš, 1969).

''Tako su nastali Todorovićevi crteži ''Putovanje u Zvezdaliju'' i ''Ožilište'' i u njima Zvezdopteriks koji napušta Planetu, Ljubičasti svemir, Kosmička Venera, utiruću put ka novom poetskom spoju crteža i poezije u signalističku poeziju.''

(Dimitrije Milenković, ''Zvezdani putevi pesnika – slikara'', Narodne novine, 18. VII 1969, Niš).

''SIGNALISTIČKA poezija i crteži Miroljuba Todorovića simptomi su novog fenomena u razvoju savremene umetnosti. To znamenje nove sinteze umetnosti inkarnira početke integralnog, totalnog naše savremenosti. Crteži i poezija Miroljuba Todorovića razbijaju konvencionalne, vekovima taložene predstave i saznanje o svetu i čoveku, o divinizijskom, tragičnom usamljeništvu Zemlje i udesu raslom na brojnim dogmama i tradicionalnom što sputava biće savremene umetnosti da izađe iz ovozemaljske kože i misli i sanja čoveka i planete. (…).

Umetnost mladog Miroljuba Todorovića je opelo pepelu klasičnog shvatanja savremene, moderne umetnosti i njene već konzervativne pozicije u društvu.

Pred crtežima Miroljuba Todorovića, koji su nastali iz poezije padaju sve dogme ovog sveta – ti pogibeljni i destruktivni okovi stvaralaštva.''

(Veselin Ilić, ''Na avangardnim stazama umetnosti'', 68 list mladih, 19. juni 1969, Niš).

''Karakter Todorovićeve umetnosti proizilazi i iz originalno postavljenog optičko-vizuelnog instrumenta – oka. Njegova poezija, a kao njena vizuelna manifestacija i njegovi crteži, pokazuju senzibilnog estetu zainteresovanog u potpunosti za nepoznate prostore sveta. U preciznim formama te tajanstvene fizičke realnosti Todorović je našao asocijativno bezgranično zanimljiv mikrosvet, koji je analogan makrosvetu. Zanimljivost njegovih struktura ima svoje poreklo u stvarnom bogatstvu nepoznate prirode i u iracionalnom naslućivanju beskonačnosti oblika organizacije materije.''

(Vojislav Dević, ''Crteži Miroljuba Todorovića'', Gradina, broj 8-9, 1969).

''Dok se u signalističkoj poeziji 'pojedine reči raspadaju na svoje konačne, atomizirane strukture slova i prepliću tankim nevidljivim nitima sa okolnim elementima koji ispunjavaju prostor vizuelne pesme: znacima, preostalim rečima, egzaktnim simbolima, kolažima', u signalističkom slikarstvu, u delima Zemlja i Svet lingvističke vrednosti se podređuju likovnim sadržajima.''

(Zoran Markuš, ''Signalističko slikarstvo'', Književnost broj 1-2, 1989).

''Šireći svoj interes Todorović dalje razrađuje kompoziciju celine uključivanjem faktora boje, što njegovim poslednjim ciklusima donosi jedan nov likovni efekat. Vizuelni i plastički elementi situiraju se u prostoru kompozicije preciznim simetričnim sistemom određivanja mesta pojedinačnih jedinica, bez obzira da li se radi o slovu, broju, elektronskom simbolu ili, pak, o apliciranim bojenim folijama.''

(Biljana Tomić, katalog izložbe ''Crteži, signalistička i kompjuterska poezija'', Likovni salon Tribine mladih, Novi Sad, 1969).

Vizuelno i konkretno kao kateogrije kojima operišu književna i likovna kritika, kristališu se upravo u ovo vreme (posle drugog svetskog rata), ali proističu iz iskustva do kojih se došlo u istorijskoj avangardi; njima se iskazuju pre svega sadržaji našega vremena, naše epohe koja je sva u znaku elektronske, tehnološke, kibernetičke civilizacije, u kojoj više nego ikada dominiraju vizuelni mediji. Prema tome, slutnje umetnika iz perioda istorijske avangarde – da se umetnosti našega veka moraju ravnati prema značenju glagola IZGLEDATI – obistinile su se: naš vek je okrenut viuzuelnom (fotografija, plakat, kolaž, fotomontaža, film, televizija, video). Osnivač signalizma Miroljub Todorović i njegove pristalice, imali su sluha za ove slutnje: konkretnom (i/ili vizuelnom) pesmom primoravao se jezik ne samo na to da saopštava poruke, kako je to bilo u uobičajenoj poeziji i literaturi, nego da bude VIDLJIV, da IZGLEDA, tj. da saopštava i inače verbalno (ne)saopštive (ili u osnovnim porukama pesme nesadržane) informacije. Postajući VIDLJIV, jezik je i pesmu učinio VIDLJIVOM. Predstavljajući samu sebe (svoj ’izgled’, strukturu, ’anatomsku konstituciju’), konkretna pesma je uz jezičke, čitaocu/gledaocu ponudila i likovne sadržaje. Pesma je, drugim rečima, stekla novu dimenziju.“

(Živan Živković, u knjizi „Signalizam geneza, poetika i umetnička praksa“, 1994).

''Svakako, reč je sasvim sažeta, a grafički znak, ukoliko se javlja, prikazuje se sa maksimumom slobode. Tu je prostor ispunjen na jedan složen način, crno-beli kontrast (reč – znak - prazna stranica) naglašava efekat signalističke provokacije.''

(Michele Perfetti, ''Signalisticka poezija'', Corriere del Giorno, 27 settembre, 1970).

''Po obimnosti (…) svog angažovanja Miroljub Todorović je najuočljivija figura u našoj signalističkoj, odnosno vizuelnoj poeziji. Krugovi i kvadrati su za njega sinonimi scijentizma, te dakle okviri sporazuma ili sinteze umetnosti i nauke.''

(Dragoš Kalajić, katalog izložbe ''Pra-oblik'', Likovna galerija Kulturnog centra, Beograd, 1975).

''Iskustva ove poezije u svemu su porušila poetski 'sistem' koji je tradicija kodifikovala. Ta destrukcija postignuta je na svim širinama. U svakom slučaju, reč kao nosilac komuniciranja (u tradicionalnom smislu) više nije dovoljna. Ona se veoma brzo pretvara u signal, dok pesnik, sa svoje strane, pribegava svemu da bi je povratio u obliku znaka.''

(Michele Perfetti, u knjizi ''Signalizam u svetu'',1984).

''Umetnost je uvek bila i ostaje nadgradnja na društveno-ekonomske odnose, u dijalektičkom smislu, a ova nerazumljiva egzibicija prosto se ne da nadgraditi ni na šta što predstavlja našu stvarnost i naša htenja.''

(Katarina Adanja, ''Signalizam'', Politika, 2. avgust 1975. Prikaz izložbe ''Signalizam'' u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu).

''Nije jednostavno upustiti se u odgonetanje tih signala što dopiru (ili ne dopiru) do vas, kao glasovi iz tamne šume znakova.''

(Đorđe Kadijević, ''Signalizam'', NIN, 7. septembar, 1975. Iz prikaza izložbe ''Signalizam'' u Salonu MSU).

''Čak i tamo gde je semiološka kultura tek procvala daleki i savremeni znaci stvaraju identifikaciju teksta sa vizuelnim elementima koji ga čine. Bez sumnje su, takođe, moguća i pozivanja na letrizam, a u izvesnim slučajevima i na konkretnu poeziju, ali, rekao bih, da bi moglo da se govori o konkretnom letrizmu i letrističkom konkretizmu, dakle, o autentičnoj signalističkoj kombinaciji.''

(Adriano Spatola u ''Tam Tam'', rivista internazionale, 25. I 1981).

''Ono funkcionalno u Todorovićevim estetskim tezama ('razbiti osnovu jezičke materije na njene molekule (reči) i atome (slova)' jeste jedna vizivna implikacija udružena sa rastavljenim slovima i pritom usmerena ka neodložnoj promeni jezičkog sistema.''

(Enzo Minarelli u ''Signalizam u svetu'', 1984).

''Znak, u svojoj čulnoj konkretnosti, signal je koji prenosi adekvatnu, autentičnu poruku; njime se uspostavlja drukčije, direktno sporazumevanje – sve u potrazi za novim prostorima čovekovog smisla i lepote.''

(Sveta Lukić, ''Reč o signalizmu'', Večernje novosti, 25. IX 1976).

''Da li je moguće ponovo učiniti svesnim utvrđene nesvesne reakcije na svakodnevni svet signala? Ovom pitanju, kao sadržaju svog rada, okrenuli su se neki jugoslovenski umetnici, Miroljub Todorović… je tom umetničkom istraživanju dao ime signalizam…''

(Klaus Groh, ''Miroljub Todorovic und der Signalismus'', Osteuropa, januar 1977, Berlin).

'' 'Signalisti' koji su se pojavili istovremeno s 'konkretistima' raskinuli su i sa rečju stavljajući akcenat na znak, na vizuelnu percepciju.''

(Nikolaj Arkadijevič Anastasjev, ''Signalizam u sistemu kontrakulture'' u knjizi ''Signalizam u svetu'', 1984).

''Najveću vrednost vizuelne poezije Miroljuba Todorovića – kako je ja vidim – čini jedna složena igra između gradivnih elemenata unutar samih pesama. Osnovni smisao eksperimentalnog pesništva ovog pesnika moguće je shvatiti u pojmovima te igre između celine (jednosti) i množine (višeznačnosti). (...).

Vizuelna poezija je, pre svega, maštarija. Mogućnost neiscrpne maštovnosti jedno je od njenih najuočljivijih estetskih svojstava.“

(Miroslav Klivar, u knjizi „Chinese erotism“, 1983).

''Osnovni materijal vizuelnog stiha pored jezičkih i parajezičkih kodova čine estetski kodovi: figure, znaci i seme (praktični kodovi, programi i signali se retko koriste). Verbalno-vizuelni sloj može sadržati dva tipa informacija: s obzirom na značaj i intencije pošiljaoca. (...).

Todorovićeva vizuelna poezija je tesno povezana s verbalnim varijantama signalističke poezije, prenoseći u drugu sferu znakova prethodno izražene sadržaje. Isto tako nije teško uočiti razlike koje tu poeziju izdvajaju od one koju pišu Italijani, pa čak i jugoslovenski stvaraoci. Uopšte uzev, one se zasnivaju na različitoj stilističkoj intenzifikaciji.(...). Stilistički kontekst verbalne poruke neznatno narušava činilac nepredvidljivosti. Mada je stilistička intenzifikacija kod Todorovića veoma visoka i linearno 'čitanje' je skoro nemoguće. Izbegavajući anegdote i moralisanje, izbegavajući suvišna uprošćavanja u poruci Todorović šalje seriju signala, koji nisu uvek semantički određeni ili su određeni u fazi potporuka, koje se ne organizuju u osnovnu poruku. Todorovićeva vizuelna poezija ne želi da predstavlja ni novine ni plakat. Aspekt 'plakatnosti' u njenim ikonogramima najčešće je povezan s vizuelnim slojem redukujući njen princip na likovnu organizaciju.''

(Julijan Kornhauzer, u knjizi ''Signalizam srpska neoavangarda'', 1998).

''Objekat, kao i gestualna poezija potezi su koji za poeziju osvajaju jedna do sada neiskorišćena mesta, naime sam prostor. I najobičnije stvari se mogu preurediti u pesmu. Jedna kutija, čaša, počinju da postoje ne samo kao upotrebni predmeti već kao i pesnički. Konačno, i samo ljudsko telo u izvesnom sukobu sa okolinom, u izvesnom događaju, neki gest, preobražava se u slobodno pesničko postojanje, ulazi u jedan 'estetski proces' ''.

(Jovica Aćin, iz recenzije u knjizi ''Algol'', 1980).

„Mejl-art nije samo skup signala kao znakova već je i sam signal. Mejl-art je signal za uzbunu i signal raznovrsnih tendencija, pravaca kao i korišćenja novih medija i tehnika, i, na kraju, mada ne i konačno, mejl-art je sredstvo za istraživanje ideja.“

(Guy Schraenen, „Mejl-art kao signal“ u knjizi ''Signalizam u svetu'', 1984).

„Objekat poezija iz 1969/1971 je otkrovenje. Podvucimo odmah koliko je ova poezija za poslednjih deset godina dobila u svojoj autentičnosti, koliko nas sve više uverava da su konkretna poezija i njena prethodnica istinska poruka epohe.“

(Pierre Garnier, u ''Signalizam u svetu'', 1984).

''Objekt-poezija nastaje krajem šeste decenije prošlog veka evolucijom različitih, neumetničkih predmeta svakodnevne potrošnje u umetničko delo. Reč je o pesmama koje, po pravilu, napuštaju stranicu štampane knjige i zrače ispisane, odštampane ili zalepljene na površini trodimenzionalnih objekata serijske proizvodnje. Ova poezija stoga ima težinu, kao fizičko svojstvo predmeta u gravitacionom polju, a često i plastičku dimenziju(...).

U objekt-poeziji predmet ima ulogu osnovnog nosioca značenjske artikulacije, a ne reč. Materijalna činjenica povezuje različite fenomene (prostor, svetlost, kretanje posmatrača) i različite umetnosti (skulptura, slikarstvo, performans, poezija).(...).

U objekt-pesmi Vreme je novac zapažamo neke od osnovnih značajki poetike signalizma – vizuelne, jezičke i parajezičke strukturne celine, čija nas fragmentarna ikonografija upućuje na planetarnost i kosmičnost (mesečeva polulopta, lik kosmonauta Armstronga, mape zemaljskog šara). Dominiraju odbačeni elementi tehnološke civilizacije, reklamni spotovi, reči i rečenice izvučene iz različitih kontekstualnih celina i raspoređene po objektu u novom semantičkom poretku.''

(Milivoje Pavlović, u ''Avangarda, neoavangarda i signalizam'', 2002).

''Večiti istraživač smisla i domašaja komunikacije, Miroljub Todorović, realizovao je početkom davne 1973. u galeriji beogradskog Studentskog kulturnog centra projekt SIGNALISTIČKA ISTRAŽIVANJA (Komunikacija, Oko). Radi se u stvari, o ciklusu projekta totalne komunikacije i, verovatno, prvoj samostalnoj izložbi mejl-arta u Jugoslaviji.''

(Dobrica Kamperelić, u knjizi ''Umetnost komunikacije'', 1992).

„Iako Todorović nije imao nekih posebnih sklonosti da deluje u onom smeru kojim su poneki, tada još retki protagonisti nove umetničke prakse išli, a koje je on svesrdno podržavao, posebno nakon 1968. godine, on je, ne malo uticao na njih, posebno na one što su se kasnije intenzivno okupljali u Studentskom kulturnom centru i tamo skoro ekskluzivno demonstrirali svoje akcije i poglede toliko različite od opšte kulturne klime, bar kad je u pitanju likovna umetnost.

Tako budući skoro paralelan, bezmalo kao neka vrsta individualnog ’uvoda’ u novu umetničku praksu sedamdesetih godina, Todorovićev signalizam je kao specifičan napor ka intermedijalnoj (i, naravno, planetarnoj) umetnosti, iznedrio neke od zanimljivih plastičkih aspekata.“

(Dušan Đokić, „Likovni aspekti signalizma“, zbornik „Signalizam – avangardni stvaralački pokret“ 1984).

„U krilu posleratne srpske avangarde nema pojave koja je doživela sličnu svetsku afirmaciju kao signalizam Miroljuba Todorovića. Pesnika po vokaciji i slikara po poslenju, magično su privukli u mladosti kaligrami Gijoma Apolinera, ali i drugi rudimenti istorijske avangarde (među kojima nije zanemarljiv zenitizam). Kao vođa pokreta ispoljio je dovoljno mudrosti i stvaralačke vitalnosti da se ne izgubi i utopi u šarenilu kosmopolitskih ideja, od stvaraoca postane saputnik.“

(Zoran Markuš, „Todorovićev signalizam“, u knjizi Strast i sumnja, 2004).

„Mada je poznato da je signalizam književni i likovni pokret i da je već doprineo istraživanju u literaturi, posebno u jeziku; ovom prilikom – s obzirom na pomenuti karakter ’signal-arta’ – biće govora samo o likovnim aspektima opšteg istraživanja u tridesetogodišnjem radu Miroljuba Todorovića, 1959-1989. To se odnosi na vrlo raznovrsno istraživanje koje počinje crtežima tašističke inspiracije, s tim što izvor nije u japanskoj kaligrafiji (kao kod Anri Mišoa), već u scijentizmu: sevu mezona, haotičnom kretanju materije prouzrokovanom molekularnim udarima, kruženju protoplazme i slično. Na ovu fazu se nastavljaju crteži od 1967. do 1969. godine, koji su ilustracije Todorovićevih pesama: Planeta, Putovanje u Zvezdaliju i Ožilište. Zatim sledi Typewriter Art (umetnost putem pisaće mašine). Suština ove umetnosti ostaje ista, egzaktna i scijentistička, samo se menja izražajno sredstvo kojim se realizuje ideja (ne upotrebljava se tradicionalni pribor: pero i tuš, već pisaća mašina i njena unutrašnja znakovno-izražajna mogućnost). (...)

Otvorene mogućnosti signalističkog izraza date su kroz nekonvencionalna rešenja u seriji kolaža od 1969. do 1970, u kojima Todorović koristi kompjuterske trake – kartice, letrakolore i letraset, da bi izgradio jednu specifičnu signalističku, likovno složenu celinu. Poseban značaj imaju i Todorovićeve akcije iz 1971. godine nazvane Gordijev čvor i Mesečev znak (verovatno prve akcije bodi-arta i performansa u srpskoj umetnosti). Aktivnost obuhvata i objekte (gotove i napravljene ambalažne predmete), na kojima umetnik interveniše različitim znacima, slovima, rečima, pečatima, crtežom itd.

Na kraju, vrlo značajnu ulogu u ukupnoj delatnosti umetnika ima mail-art, verovatno najplodniji deo njegove umetničke aktivnosti. Ovom vrstom Todorović se bavio već dvadesetak godina. Mail-art, po svojoj prirodi i po svojim mogućnostima vremenski i prostorno je neograničena, ’trajan tip’ estetske komunikacije (saradnje, razmene poruka), odašiljanje i primanje signala, znakova.“

(Balša Rajčević, „Problem intermedijalnog istraživanja i delo Miroljuba Todorovića“ u knjizi Od teorije kritike do umetnosti, 1997).

''Kao umetnost komunikacije ili komuniciranja na daljinu, mail-art je bio više nego pogodna forma da se signalističke ideje rasprostru i na prostore na koje se u drugim umetničkim i pesničkim konceptima nije računalo i da se steknu pristalice i među onima kojima bavljenje poezijom nije bio primarni stvaralački poziv. Kako je mail-art sticao poklonike kod nas nije teško utvrditi utoliko što je, signalistima zahvaljujući, on shvatan kao planetarna umetnost – dakle, kao umetnost koja nadilazi države, nacionalne, jezičke, verske i druge granice među stanovnicima Sveta.''

(Živan Živković, u knjizi ''Signalizam, geneza poetika i umetnička praksa'', 1994).

Miroljub Todorović

Copyright © - Miroljub Todorović - Sva prava zadržana.
Zabranjena je reprodukcija u celini i u delovima bez dozvole.