Iz kritika
''U svojoj poemi Planeta niški pesnik
Miroljub Todorović pokušao je da ocrta obrise
jedne kosmogonije. Već sama namera, nezavisno
od tehnike poetskog izvođenja, upućuje nas na
koncepcije filozofa miletske i abderićanske
škole, a pre svega, naravno, na poetsku enciklopediju
Lukrecijevu De rerum natura.(…).
U svojim najkreativnijim trenucima Todorović,
bujno metaforičan i sa nečim od prizvuka mita,
ostvaruje veoma lepu poetsku meru i kvalifikovano
otvara za poeziju jedan problem koji traži rešenje
već dve hiljade godina. Novi zvuk u srpskoj
poeziji, van svake sumnje.''
(Miodrag Petrović, ''Pokušaj
pomirenja poezije i nauke'', Narodne novine,
Niš, 29. I 1966).
''Planeta kazuje Todorovića kao avangardu.(…)
Posle Vinavera, ova poema (za mene) predstavlja
jedan od najvećih eksperimenata u našoj najnovijoj
PONADGRAMATIČKOJ poeziji.''
(Milovan Vitezović, ''Planeta
nas izmislila'', Susret, 7. XII 1966).
''Iznenadno, za jugoslovensku književnu javnost,
kao što se u vidnim poljima naučnika tragača
što dalekometnim teleskopima istražuju kosmos,
pojavi nova kometa, koja neuhvatljiva beži zakonima
gravitacije i luta milenijumima nedokučivim
prostranstvima, rodio se u srpskoj i jugoslovenskoj
poeziji, novi, autentični pesnik. Hir koincidencije
je hteo da posle Branka Miljkovića , opet, to
bude jedan Nišlija: Miroljub Todorović. (…).
Polazeći od iskustva moderne nauke Todorović
oslobađa svoju poeziju klasičnog simbola
i gradi vrtložnu i omamljujuću semantiku svoga
pesničkog jezika. Koristeći iskustva savremene
nauke otkriva neslućene mogućnosti nove
poezije, koja izrasta iz integralnog bića
naše savremenosti, rušeći konvencije i džući
se do neslućenih visina poetičnosti. Avangardna
moć poezije Miroljuba Todorovića izvire iz njegovog
estetičkog i idejnog odnosa prema životu i poeziji.''
(Veselin Ilić, ''Avangardni pesnik
Miroljub Todorović'', Gradina broj 2, 1967).
''Na zamišljenoj i bez daljinara fiksiranoj
planeti, Todorović traži iste one odnose koji
vladaju na zemlji. Stoga njegove pesme, iako
sa fantastičnom fabulom i ambijentom, nisu nikakva
vrsta science fiction-a, već poezija nove orijentacije,
koja se baca u krilo jednoj posve različitoj
oblasti.''
(Milan Komnenić, ''Poezija na
tragu nauke'', Student broj 18, 4. X 1966).
''Svojim manifestom (u zbirci Planeta)
Todorović objašnjava ideju stvaranja novih svetova
i načela njihovog postojanja u Kosmosu. Pri
tom se ne odriče lirskog glasa, misli na ljudsku
jedinku, koja kontroliše tok zbivanja i čija
sudbina (život i smrt) dovodi do promena u logički
prepariranom Svemiru.(...). Pesma je izjednačena
sa atomom, ćelijom Sunčevim sistemom. Ritmu
pesme odgovaraju sile koje drže elektrone, život
i gravitacija. Uvode se matematičke formule
u poeziju i daje geometrijsko-algebarska analiza
poezije, života i smrti kao osnovnih i datih
veličina. Pesma, dakle, postaje magična formula
života i kosmosa, i njena značenja u ovom trenutku
prevazilaze uske literarne okvire.''
(Julijan Kornhauzer, ''Scijentizam''
u zborniku ''Signalizam avangardni stvaralački
pokret'', 1984).
''Todorovićeva zbirka pesama Planeta,
objavljena 1965, a uobličavana pet godina, otkrivala
je drukčiji pesnički senzibilitet i nazore prema
svetu i ontosu pesme. Sama pomisao – na koji
je ova knjiga upućivala – da se može pevati
o atmosferi, gravitaciji, kristalima, jajetu,
protoplazmi, delovima cveta ili o skakavcima
– bila je javna jeres, a takve pesme apriorno
su razumevane kao antipoezija ili, pak, kao
nešto što je daleko od poezije. Međutim, izrazito
poetski elementi, intenzitet doživljaja, vizionarstvo
i humanizovanje sveta izvan čoveka – demantuju
pretpostavke da je Todorović već svojom prvom
knjigom 'poništio' poeziju…''
(Živan Živković, ''Lirski krugovi
Miroljuba Todorovića'' u knjizi ''Svedočenja
o avangardi'', 1992).
''U sklopu scijentizma nastala je Planeta (1965),
prva pesnička zbirka Miroljuba Todorovića koja
je u njegovom i sad već impozantnom i mnogostrukom
opusu, do danas sačuvala poetsku neobičnost
i lepotu novine, volju da ne ostane 'pred ključaonicom
sveta' već da se otisne u neslućene prostore
i da tamo potraži svoje 'beskonačne konake',
kako bi (u naslovu jedne pesme) rekao Oskar
Davičo.''
(Miloš I. Bandić, ''Signalizam:
stil i status'', Književnost, 1-2, 1989).
|